Arhiv tekstova

Organizacija Ujedinjenih naroda za obrazovanje, znanost i kulturu UNESCO, još davne 1967. godine proglasila je 8. rujna za Međunarodni dan pismenosti. Cilj je bio svake godine, barem na taj dan, obilježiti i istaknuti važnost pismenosti u životu pojedinca i društva u cjelini.

Srbija je ove godine dočekala ovaj dan s 1,3 milijuna nepismenih, odnosno ljudi koji nemaju svršenu osnovnu školu, a takvih je u svijetu oko 862 milijuna. Nevjerojatno zvuči da će do kraja godine biti usvojen Zakon o obrazovanju odraslih, kako bi se riješio problem nepismenih. Pa, što se radilo do sada, zar obrazovanje nije stalni  proces? I kada je, zapravo, nastupio zastoj u ovom, već bezbroj puta rješavanom pitanju?

Prema podacima UNESCO-a iz 2006. godine 75 posto nepismenih stanovnika živi u podsaharskim zemljama, a slijede jugozapadna i istočna Azija i arapske zemlje. Dakle, daleko od nas. Kod nas se u Srbiji obrazovanima smatraju svi koji imaju svršenu srednju školu, a osobito se poštuju oni s visokim obrazovanjem, kojih je svega 6,5 posto. Doista skromno! U kaosu koji vlada u našem obrazovnom sustavu i području pismenosti ili nepismenosti, nismo kompetentni analitički i znanstveno raspravljati.

Osnutkom brojnih kulturnih udruga u malim mjestima, gdje žive pripadnici naše zajednice, i mi smo suočeni s problemom obrazovanja i pismenosti. Sve se više uviđa kako nam nedostaju ljudski resursi. Malo je visokoobrazovanih, dobro informiranih i ljudi posvećenih nimalo lakoj misiji očuvanja i razvoja našega identiteta. U pomanjkanju stručnih voditelja orkestara, zborova, koreografa, neke udruge tapkaju u mjestu. Zbog toga često izostaje kreativnost, a još je uvijek u našem djelovanju previše naglašen folklorni, emotivno-običajni, pa i politički pristup.

Zanemareno je čitanje, i to ne samo knjiga na materinjem jeziku, nego i svih drugih, iako u našim udrugama postoje knjižnice i čitaonice. Netko je rekao: »Svijet bez knjiga – svijet je divljaka«. Za neke je to možda uvreda, ali oni zaboravljaju kako je čovjek duhovno biće i da je život bez kreativnog rada prava pustinja. Da je knjiga u nekim kućama postala čak otpadom, svjedoči nedavni primjer u Bođanima, a takvih ima u svim manjim i većim mjestima: čovjek je na seoskom smetlištu pronašao četrdesetak vrijednih knjiga znamenitih autora. Taj je slučaj imao i svoj sretan epilog – osoba koja se tu našla u pravo vrijeme, bio je naš ugledni pjesnik iz Bođana Josip Dumendžić Meštar. Tako su knjige svoj spas našle dospijevši  u prave ruke, a sam događaj postao malim čudom – »Ars longa vita brevis« – umjetnost je duga, a život je kratak.

Sličnu sudbinu, možda i goru od knjige, imaju novine i časopisi, koji se ipak znatno manje čitaju na selu, nego u gradu. Ipak, ove je godine i u novinama Međunarodni dan pismenosti slabo popraćen. U jednom je listu ovaj dan nazvan kao Dan borbe protiv nepismenosti, a pojedini naslovi članaka u njemu svjedoče o doista velikoj duhovnoj i psihičkoj krizi i tamnoj strani današnjeg čovjeka: »Vlast je neodgovorna«, »Rasistički sukobi«, »Podvodile maloljetnicu«, »Gajio marihuanu«, »Škole bez telefona«, »Zatvorena škola poslije dvije godine rada«... »Postupno se sve jasnije ispostavlja kako ni glad ni zemljotresi, ni mikrobi ni karcinomi nisu najveća opasnost, nego je to čovjek čovjeku, i to zato što ne postoji dostatna zaštita od psihičkih epidemija, koje djeluju beskrajno mnogo razornije nego najveća prirodna katastrofa« (Jung, Čovjek i duša, str.51.).

Ovih su dana neke škole ponudile učenicima kao mogućnost izbornog predmeta nastavu hrvatskog jezika s elementima nacionalne kulture. Zbog slabe informiranosti ili nekih drugih razloga, mnogi su se roditelji oglušili na ovaj poziv i nisu iskoristili priliku da im dijete u školi uči i svoj materinji jezik. A čovjek se legitimira upravo svojim jezikom.

Ne znamo je li na ono smetlište bačena i neka Goetheova knjiga, ali jedna bi njegova misao mogla biti lijepom porukom za ovogodišnji Međunarodni dan pismenosti: »Morali bismo svakoga dana pročitati nekoliko dobrih stihova, vidjeti jednu lijepu sliku, čuti jednu ljupku pjesmu ili s prijateljem izmijeniti koju srdačnu riječ, kako bismo obrazovali ljepši dio našeg bića.« Još bi ljepše bilo kada bismo to mogli ostvariti na svom materinjem jeziku.